Kako prevenirati negativni perfekcionizam u sportu djece i mladih?

U tom kontekstu važna je uloga obitelji kao primarne odgojiteljske zajednice, ali i klupskih trenera.

Foto: Stock photo Freepik

Negativan perfekcionizam počiva na subjektivnom i često nerealnom mišljenju roditelja ili samog djeteta o vlastitim sposobnostima

Piše: Bruno Matijašević

Prilikom upisa djeteta u sportsku natjecateljsku aktivnosti često se znaju pojavljivati ponašanja djeteta u obliku razdražljivosti i pretjerane brige oko vlastite sportske izvedbe te teško podnošenje poraza i sportskih neuspjeha.

Korijen navedenog problema može biti različit to jest može dolaziti od samoga djeteta ili od njegove okoline. No, unatoč različitom izvoru, tendencija postavljanje visokih ciljeva i očekivanja u sportu naziva se perfekcionizmom. Razlika između negativnog i pozitivnog perfekcionizma je u postavljanju realnih očekivanja.

Utjecaj na mentalno zdravlje

Pozitivan perfekcionizam počiva na utemeljenim objektivnim mišljenjima pojedinca sportaša i njegove okoline na kojem se grade očekivanja i sportski ciljevi. S druge strane, negativan perfekcionizam počiva na subjektivnom i često nerealnom mišljenju roditelja ili samog djeteta o vlastitim sposobnostima na temelju kojih se postavljaju očekivanja i ciljevi (Erceg-Jugović i Lauri-Korajlija, 2012).

Negativni perfekcionizam upravo je onaj kojeg je potrebno prevenirati jer može imati negativne posljedice na mlade sportaše (Matijašević i Matijašević, 2023). Razlikuje se perfekcionizam koji proizlazi iz samog pojedinca (eng. self-oriented perfectionism) i perfekcionizam koji proizlazi iz okoline, najčešće trenera i roditelja (eng. others-oriented perfectionism). Smatra se kako self-oriented perfectionism, ali i others-oriented perfectionism dugoročno utječu na mentalno zdravlje u vidu razvoja depresivnih simptoma, ali i internaliziranih poremećaja u ponašanju (Hewitt i sur., 2017; Chen i sur., 2017).

Važna uloga obitelji

Posebno ranjiva i rizična skupina za razvoj navedenih poremećaja su sportaši u individualnim sportovima, jer se često sami nose s pobjedama i porazima (Matijašević i Matijašević, 2023) dok je pripadnost grupi značajan zaštitni razvojni čimbenik (Ruvalbaca i sur., 2017) što se može primijeniti i na momčadske sportove. U tom kontekstu važna je uloga obitelji kao primarne odgojiteljske zajednice, ali i klupskih trenera. Naslanjajući se na prethodne znanstvene navode, nužno je:

1. Uvidjeti odnos djeteta prema sportskoj aktivnosti
2. Promatrati značenje same aktivnosti za dijete
3. Tješiti umjesto kritizirati
4. Uvijek izvlačiti pozitivne strane sportske izvedbe
5. Postupno gradirati očekivanja u skladu s odnosom i značenjem aktivnosti za dijete
6. Biti konstruktivan i objektivan
7. Dopuštati proživljavanje pozitivnih i negativnih osjećaja, ali i racionalizirati njihove uzroke
8. Pustiti djecu da se igraju i budu djeca u svim sportskim početcima